„Prosvjetine srpske škole važne su pre svega zbog naše dece, ali i zato što funkcionišu u celoj Austriji i pokazuju da sloga, mudrost i naporan rad donose dobre plodove i da je to najbolji primer za sve Srbe u ovoj zemlji – da je moguće biti jedinstven i menjati stvari na bolje i u zajedničku korist. O očuvanju našeg jezika i pisma, naše kulture i tradicije mnogo se govori, a mi se od početka trudimo da manje pričamo a da svojim primerom i konkretnim, sistemskim i požrtvovanim radom učinimo sve što je moguće da ogroman broj naše dece u Austriji nauči svoj, srpski jezik, ali i istoriju, kulturu, geografiju, kulturne posebnosti svog naroda. Ovo teško vreme nam pokazuje koliko je važno očuvati identitet, tradiciju, porodične vrednosti i deci pružiti stabilnost i samopouzdanje, a još više znanje i svest o pripadnosti svojoj kulturi i poštovanju svih drugih.“, kaže prof.Srđan Mijalković, osnivač i rukovodilac Prosvjetinih škola.
Ideja o pokretanju srpske dopunske škole u Austriji rodila se ranije, ali su se tek osnivanjem Prosvjete, 2011. godine stekli uslovi da ona počne da se ostvaruje.
„Već početkom 2012. kao predsednik Prosvjete inicirao sam sastanak sa predstavnicima naše crkve, ambasade, naših organizacija i viđenih ljudi. Ideja je naišla na oduševljenje, ali kako to često biva, trebalo je mnogo vremena i rada da bi ta ideja počela da se ostvaruje, a svi su imali svoje obaveze. Odlaganje i čekanje da se naša matica, ali i Austrija podsete da ovde živi više desetina hiljada dece sa srpskim maternjim jezikom koja imaju pravo na učenje svog jezika, nije bilo rešenje. Rešenje su bile škole. Da počnemo, pa će se valjda i naše i austrijske institucije dozvati svesti, mislili smo tada. Rešio sam da Prosvjeta krene sama u taj poduhvat, uprava Društva me je podržala, a prvu i najvažniju podršku smo imali od naše crkve, od hrama Sv.Save u Beču, čiji starešina je bio otac Krstan Knežević, pa smo prvu školu otvorili upravo u prostorijama crkve. Kasnije su i druge bečke crkve otvorile svoja vrata i srećan sam i zahvalan da i danas, uz lepu i značajnu podršku našeg vladike g. Andreja i sveštenstva, naše škole nalaze otvorena vrata i svaku drugu pomoć u svim crkvama širom Austrije“, ističe Mijalković.
Posebnu zahvalnost za izvanrednu saradnju i razvoj školske mreže Prosvjeta upućuje Upravi za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu i njenom direktoru Arno Gujonu, koji su i kroz projekte, ali i kroz donacije udžbenika i na mnogo drugih načina pomogli da Prosvjetine škole budu ovako uspešne. Velika podrška postoji i od strane ambasade Srbije u Beču i ambasadora Nebojše Rodića, tu je i saradnja sa Predstavništom R.Srpske i Mladenom Filipovićem, kao i važna bratska saradnja sa mnogim udruženjima širom Austrije, bez čega ovaj uspeh ne bi bio moguć.
Inače, Mreža srpskih dopunskih škola u Austriji danas broji gotovo 1000 đaka u trideset škola, računajući i Male pričaonice za predškolsku decu i Mali hor Prosvjete koji predstavlja svojevrsnu školu za muzički nadarenu decu. Tim Prosvjetinih škola broji pedesetak ljudi, od koga njih tridesetak čini nastavni kadar. Svi nastavnici i pedagozi su visoko obrazovani, pedagoški školovani i obučeni za nastavu maternjeg srpskog jezika u dijaspori. Škole rade po prilagođenom programu prema preporukama Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja za nastavu u dijaspori, a srpski se uči i u ekavskom i u ijekavskom izgovoru. Koliko se uči o Srbiji, toliko i o Srpskoj.
„Izuzetno sam ponosan na predanost i posvećenost našeg nastavnog kadra. U teškim uslovima postižu sjajne rezultate. Broj dece raste, sve više ljudi u Austriji shvata koliko su te škole potrebne i značajne. Naročito u borbi za bolji status naših ljudi i našeg jezika u Austriji, a ta borba traje od osnivanja škole. Pitanje jezika je ključno pitanje našeg opstanka u dijaspori, a Austrija je nametnula takozvani „BKS jezik“, kao svojevsni novogovor, koji našim građanima i našoj deci nije prihvatljiv. U toj borbi Prosvjeta je dugo bila sama, ali zadnjih godina je primetan porast svesti naših ljudi koji polako razumevaju koliko je pravo na svoj jezik bitno i koliko je važno zaštiti se od asimilacije i gubitka autohtone kulture i tradicionalnih vrednosti“ nastavio je Mijalković.
Inače, nastava na maternjem jeziku od 1992. godine je eksterna neobavezna ponuda austrijskog školskog sistema. – bosanski, hrvatski i srpski jezik (BHS – BKS) se u austrijskim osnovnim školama predaje kao jedan sasvim novi jezik! Ta i takva nastava je izmišljena i na brzinu konstruisana 1992. godine po potrebi ubrzane asimilacije dece tadašnjih izbeglica iz Jugoslavije – doseljenika u austrijsko društvo, bez intencije da deca uče svoj pravi maternji jezik. Od tada do danas, što se tzv. „BKS“ tiče, nije bilo promena.Taj „novogovor“ ne odražava i ne ispunjava ni minimalne potrebe dece naših građana u Austriji, ali ni velikog broja dece građana srpskog porekla sa austrijskim ili drugim državljanstvom. Njih je samo u Beču između 20 do 25 hiljada u školskom uzrastu.
„U međuvremenu, u mnogome zahvaljujući aktivnostima Prosvjete pitanje statusa srpskog jezika postalo je jedno od ključnih za Srbe u Austriji. Primećuje se da i oni koji su to ignorisali ranijih godina sada prihvataju naše ideje i programe po tom pitanju. Da bi se ono rešilo na pravi način, potrebna je velika saradnja celokupne srpske zajednice u ovoj zemlji, mnogo takta i pameti. Prosvjeta sarađuje sa brojnim udruženjima, bilo bi još bolje kada bi koordinacija oko toga bila na višem nivou. To nije nešto što se može neplanirano i jednostrano uraditi. Ima mnogo dobrih primera saradnje, ali ima još mnogo mesta da se to popravi“, rekao je Mijalković i dodao:
„Nedavno smo saznali da su, bez dogovora i saradnje neki ljudi iz Saveza Srba samoinicijativno, gotovo krijući, bez ozbiljne pripreme i pravih argumenata, uputili nekim austrijskim institucijama pitanje o statusu srpskog jezika u Austriji. Naravno da je to potrebno, ali nikako na način na koji oni misle, jer je to tema koja se tiče svih Srba u Austriji, kojom se moraju baviti stručni ljudi, sa iskustvom i znanjem. Čak se i Prosvjeta, koja na tome radi više od decenije uzdržavala od samostalnog pristupa tom pitanju, strpljivo gradeći školsku mrežu, pripremajući argumentaciju i tražeći zajedništvo, saradnju i jedinstveni pristup celokupne srpske zajednice u borbi za status srpskog jezika u ovoj zemlji.
Inače, po rečima Luke Markovića iz Zajednice srpskih klubova u Beču, Savez Srba već godinama nema funkcionalnu upravu, rukovodstvo tek treba da se legalizuje, još od 2011. godine Savez nije bio funkcionalan u pravom smislu, a manifestacije su im zamrle. Svih ovih godina, taj Savez tj. neki njegovi čelnici su se bavili samima sobom i unutrašnjim sukobima, dok su aktivisti, vredni ljudi i roditelji bez prave pomoći i direktno kroz same klubove negovali našu tradiciju, folklor, sport i druge aktivnosti. Iako se tu godinama vrte isti ljudi, kažu da će se nova skupština tog Saveza održati početkom maja, kažu i da će pokušati reformu, što je dobro a u čemu im i Prosvjeta može pomoći, barem dobrim primerom sloge, uspeha, rada i saradnje na celoj teritoriji Austrije. Kažu, da će svi biti pozvani na taj skup, ali poziv na adresu Prosvjete još nije stigao. Izuzetno cenim sva udruženja u Austriji, sa mnogima sarađujem i izuzetno poštujem i rukovodioce i članove, znam koliko je vremena, živaca, snage i volje potrebno za sve to. Voleo bih da se uspostavi pravo, iskreno zajedništvo i saradnja svih organizacija u Austriji. Krajnje je vreme. Zbog naše dece i zbog naših građanskih interesa, koje možemo samo zajednički ostvariti, a pravo na jezik je najvažnije.“
Na jesen će se održati centralna proslava desetogodišnjice Prosvjetinih škola u Austriji. Spremaju se programi, očekuju dragi gosti i prijatelji, šalju se pozivi na to slavlje, koje će trajati barem nedelju dana.
„Da zajednički proslavimo, pa da nastavimo sa borbom za obrazovanje naše dece, za srpski jezik i bolji status svih nas. Mreža Prosvjetinih škola u Austriji napreduje i raste. Kao njen osnivač i rukovodilac, kao profesor srpskog jezika, ali i kao roditelj i čovek pozivam sva naša udruženja na saradnju. Posebno u Beču, ali i šire. Pogledajte dobre primere saradnje u Lincu, Gracu, Salcburgu, Velsu, Ensu i Štajeru, u Tirolu i Foralbergu, Gmundenu i Braunauu, i tako dalje. Da u svakom klubu, osim drugih programa, bude mesta za Prosvjetine škole, da nam deca uče jezik, ćirilicu, istoriju i sve što je važno. Pa da u sledećim godinama radimo zajedno, jer to nisu samo Prosvjetine škole, to su škole svih nas. I, zapamtite, naše dece“, ističe Mijalković.
